Subota, 12 srpnja

Biljka čiji originalni naziv znači “spasenje” dovoljno govori o njenom značaju za naš organizam.

Postoji izreka još iz doba starog Rima, koja kaže: “Ko želi da živi dugo, neka pije žalfiju u maju”. Ova izreka nam govori da su Rimljani verovali da ukoliko pijete žalfiju na proleće, pripremićete svoj organizam za sve izazove po zdravlje koje donosi zima.

Žalfija je biljka čija je vresnost prepoznata od davnina, a njen originalni latinski naziv (Salvia officinalis) u prevodu znači “spasiti”. Naziv su joj nadenulu još stari Rimljani koji su ovom biljkom lečili brojna stanja i bolesti, a podjednako je delotvorna ostala i do današnjeg dana.

Žalfija ima mnoga blagotvorna svojstva, među kojima su povećanje koncentracije i pamćenja, upale grla i respiratornih puteva, promuklost, upale različitih unutrašnjih organa, infekcije genitalnih organa, gljivične infekcije sluzokože i kože.

Do pronalaska antibiotika za sva ova stanja korišćena je isključivo žalfija. Ova biljka pokazala se i kao veoma efikasna kod simptoma menopauze i poremećaja menstrualnog ciklusa, kod čišćenja jetre od toksina.

Listovi žalfije su u davna vremena korišćeni za čišćenje zuba i desni, a danas se često ekstrakt žalfije dodaje u paste za zube. Široku primemenu žalfija ima i kao začin u kulinarstvu. Utiče pozitivno na procese varenja i pravilan rad žuči.

Žalfija se primenjuje i za relaksaciju, kod nervoze, napetosti, anksioznosti i vrtoglavice. Veoma je dobro pokazala kod smanjenja umora, nervne iscrpljenosti i oslabljenog imuniteta.

Žalfija kao antiseptik se primenjuje za ispiranje grla kod upala i afti u grlu i ustima. Žalfija deluje i antimikrobno i spazmolitično (opušta mišiće). Smanjuje pojačano lučenje pljuvačke i reguliše znojenje. Žalfija je prirodni konzervans, jer deluje antimikrobno.

Žalfija se spolja primenjuje za zaustavljanje krvarenja i dezinfekciju rana i čireva. Pošto deluje spazmolitički, koristi se i za inhalaciju kod astme, bronhitisa, ali i kod infekcija disajnih puteva.

Žalfija se najčešće koristi koristi u vidu čaja, tinkture, etarskog ulja, u zavisnosti od problema sa kojim se suočavate i gde je lokalizovan.

U svakom slučaju, njena lekovita svojstva su široka i moćna, pa je vredi koristiti i kao preventivu svih pomenutih stanja, jer će ojačati vaš imunitet i izbalansirati rad sistema unutrašnjih organa.

Izvor: stil.kurir.rs

Share.

Prof. dr. sc. Velimir Božikov Specijalist interne medicine, subspecijalist endokrinologije i dijabetologije Prof. dr. sc. Velimir Božikov renomirani je stručnjak iz područja endokrinologije i dijabetologije, s više od četiri desetljeća bogatog kliničkog i znanstvenog iskustva. Svojim dolaskom u Specijalnu bolnicu Sv. Katarina pridonosi vrhunskom timu svojim znanjem i dugogodišnjom posvećenošću liječenju i istraživanju šećerne bolesti te endokrinoloških poremećaja. Profesor Božikov je umirovljeni redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tokom svoje karijere obnašao je niz važnih funkcija u zdravstvenom sustavu, među kojima se ističu dužnosti ravnatelja Kliničke bolnice Dubrava (1995. – 2001.) i predstojnika Klinike za unutarnje bolesti u istoj ustanovi (1995. – 2003. te 2005. – 2012.). Također je bio državni tajnik u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi od 2004. do 2005. godine. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1974. godine, a specijalističku edukaciju iz interne medicine usavršio je u vrhunskim hrvatskim i inozemnim institucijama. Više od 20 godina bio je dio tima Zavoda „Vuk Vrhovac“, tadašnje vodeće ustanove za dijabetologiju i endokrinologiju, gdje je surađivao s akademikom Zdenkom Škrabalom, čije je pionirsko djelovanje oblikovalo sustav skrbi za osobe sa šećernom bolešću u Hrvatskoj. Akademski put profesora Božikova obilježen je ranim znanstvenim doprinosima. Titulu magistra znanosti stekao je 1979. godine, obranivši rad koji je istraživao učinke somatostatina na lučenje hormona i metaboličke procese kod zdravih osoba i pacijenata s dijabetesom. Doktorirao je 1981. godine s disertacijom „Protivtumorski učinak somatostatina“, a rezultati njegovih istraživanja objavljeni su u prestižnim međunarodnim časopisima poput Blood, International Journal of Cancer i Diabetologia. Za svoja istraživanja u području somatostatina i šećerne bolesti nagrađen je godišnjom nagradom „Vuk Vrhovac“ 1980. godine, čime je potvrđena njegova izuzetna posvećenost znanstvenoj izvrsnosti. Osim istraživanja hormona somatostatina, profesor Božikov aktivno se bavio proučavanjem komplikacija šećerne bolesti, s naglaskom na dijabetičko stopalo, oksidacijski stres i kardiovaskularne komplikacije. Svoje stručno znanje usavršavao je u brojnim međunarodnim centrima — među kojima su klinike u Beču, Hamburgu i Lundu — a sudjelovao je i u međunarodnim projektima Svjetske zdravstvene organizacije, radeći kao konzultant za dijabetologiju na Malti. Godine 1994. preuzeo je vođenje tadašnje Vojne bolnice u Zagrebu, uspješno ju transformiravši u suvremenu kliničku bolnicu, poznatu kao Klinička bolnica Dubrava. Kroz karijeru je bio voditelj brojnih znanstvenih i kliničkih studija, uključujući i međunarodne randomizirane kliničke projekte. Profesor Božikov autor je više od 200 znanstvenih i stručnih radova, te je surađivao kao autor i urednik u brojnim udžbenicima, uključujući one iz interne medicine, patofiziologije i dijabetičkog stopala. Uredio je i hrvatsko izdanje sveučilišnog udžbenika „Klinička farmacija i terapija“. Aktivan je član brojnih strukovnih i znanstvenih organizacija, među kojima su Hrvatsko društvo za dijabetes i bolesti metabolizma, European Association for the Study of Diabetes (EASD) te Hrvatski liječnički zbor, u kojem je bio i predsjednik Hrvatskog endokrinološkog društva. Zahvaljujući svojoj bogatoj karijeri, znanstvenim dostignućima i predanosti edukaciji novih generacija liječnika, prof. dr. sc. Velimir Božikov zauzima istaknuto mjesto među hrvatskim i europskim stručnjacima u području dijabetologije i endokrinologije.

Comments are closed.