Proteklih dana u okviru obilježavanja vojno – redarstvene akcije “Oluja”, politički vrh Hrvatske iznio je nekoliko tvrdnji na koje su zabilježene žestoke reakcije prvenstveno iz Bosanske krajine, ali i iz cijele zemlje.
Premijer i predsjednik Hrvatske Andrej Plenković i Zoran Milanović iznijeli su skoro istovjetne tvrdnje da je Oluja “spriječila genocid u regiji Bihaća i pomogla okončanje rata u Bosni i Hercegovini”.
Za NAP o tome govori Krajišnik i predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović, koji ističe da je pomoć iz Hrvatske bila iz interesa, dok se istovremeno zaboravlja pomoć iz Bosanske krajine Hrvatima i Hrvatskoj.
“To je pitanje časti. Predsjednik Hrvatske, od kako je preuzeo dužnost, iživljava se na Bosni i Hercegovini a posebno nad Bošnjacima. Često upotrebljava teze za koje, vjerovatno, ni sam ne zna sta znače.
Počesto vrijeđa prostački ili što mi u Bosni kažemo kočijaški. Na obilježavanju akcije Oluja iznio je tezu o oslobađanju Bihaća koji bi,kako kaže Zoran Milanović, bio druga Srebrenica. Često puta govori kako je Hrvatska primila, prevashodno Bošnjake izbjegle 1992 godine. Sve ovo je i dobrim dijelo istina i zaista je Republika Hrvatska 1992. godine primila između ostalih i izbjeglice Bošnjake o kojima se brinula Islamska zajednica u Republici Hrvatskoj uz veliku podršku islamskih zemalja od čega je nemalu korist imala i Republika Hrvatska. Tačno je da je Republika Hrvatska pomogla Bosni i Hercegovini u oslobađanju i deblokadi ali prevashodno u okviru oslobađanja svoje teritorije”, kaže Muratović.
Međutim, napominje, u svakom potezu Republika Hrvatska je prevashodno imala vlastiti interes a posljedice toga je i pomoć Bosni i Hercegovini.
“Kada je Bosna pomagala Hrvatskoj tada nije bilo bosanskog interesa, 1991 godine, početkom rata u Republici Hrvatskoj, veliki broj Hrvata u pograničnom dijelu oko Cetingrada, Slutnja, Plitvičkih jezera i sve do Korjenice i Udbine, našao se u nezavidnom položaju usljed okupacije i proglašenja tzv. SAO Krajine. Veliki broj tih Hrvata utočište je našao upravo u regiji Bihaća, Cazinu, Velikoj Kladuši i bili su prihvaćeni bez bilo kakvog interesa. Kasnije smo čak po tadašnjem zakonu činili krivično djelo, jer smo sa naših ličnih dokumenata skidali naše fotografije i stavljali fotografije izbjeglih Hrvata kako bi mogli preći na slobodnu teritoriju u Republiku Hrvatsku, naravno većina tih Hrvata je i danas beskrajno zahvalna. Ovo govorim po prvu put iz razloga jasnoće bosanskog/krajiškog merhameta bez interesa za razliku od onog državnog/hrvatskog u kojem je interes bio u prvom planu”, kaže Tahirović za NAP.
Zaključuje da je po izbijanju sukoba Armije R BiH i HVO-a na prostorima pod kontrolom ARBiH i dalje je egzistirao HVO, dok pod kontrolom HVO-a svi pripadnici TO i ARBiH su završili u logorima.