Nedavno je na jednoj TV potpredsjednik Demokratske fronte Milan Dunović izjavio da nije toliko važno da li će za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH biti izabran Bakir Izetbegović ili Denis Bećirović, nego da je bitno da lider njegove stranke Željko Komšić bude član tog organa iz hrvatskog naroda, ističući da njegov izbor garantira opstojnost države.
Pretenciozno, nema šta, ali ni u kom slučaju nije realno da postojanje BiH zavisi od jednog čovjeka, pa makar to bio i Željko Komšić. Prvo pitanje glasi: čime je to Komšić zaslužio da dobije i četvrti mandat u kolektivnom šefu države BiH, osim što se zajedno sa Šefikom Džaferovićem suprotstavljao destruktivnoj politici Milorada Dodika, i na koji način je konkretno doprinio boljem životu građana i ukupnom razvoju BiH?
Doduše, u prva dva mandata člana Predsjedništva (2006-2014) stalno je isticao svoj bosanski patriotizam, njegovao kulturu sjećanja, uredno obnašao protokolarne dužnosti, putovao po svijetu, govorio i u Ujedinjenim narodima, ali time je više radio za sebe, nego za BiH. Sa svakim novim mandatom rasle su njegove karijerističke ambicije: za četvrtu kandidaturu za Predsjedništvo BiH na Face TV-u rekao je da mora ići dalje i da ne može stati, a u emisiji “Nedjeljom u 2” na HRT-u je dodao: “Kad bih sada stao, činilo bi mi se da nisam ništa postigao, da sam samo dizao buku i galamu.”
Doista, šta bi Komšić radio kao diplomirani pravnik i čime bi se bavio bez fotelje u Predsjedništvu? Budući da nije mogao biti biran na treći uzastopni mandat u tom organu, on je od 2014. do 2018. godine bio zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, ali ga ta dužnost očito nije interesirala, nije pokazivao želju da bude aktivan, pa se u četiri godine mandata nijednom nije javio za riječ.
Smatrao je, valjda, da mu je parlamentarizam (uz visoku plaću) samo prolazna stanica do povratka u Predsjedništvo.
I tako je dobio i treći mandat u tom organu kao član iz hrvatskog naroda i kao i ranije, ni ovog puta njegovom egu nije zasmetalo to što je u velikom broju mjesta, gradova i općina u BiH, s većinskim hrvatskim stanovništvom, proglašen nepoželjnim. Da bi donekle ublažio to persona non grata, išao je u središnju Bosnu, ali ne i u zapadnu Hercegovinu u kojoj mu je dato do znanja da ga, premda je Hrvat, ne priznaju kao svog dužnosnika zato što njihovom voljom nije ni izabran.
Komšić na sve kritike odgovara da on zastupa interese svih naroda i građana BiH u Predsjedništvu, ali bi to njegovo objašnjenje pilo vode da u državnom Ustavu piše da se bira i član tog organa iz građanskog sustava, no budući da toga nema, on je, ma kako to njemu grdno zvučalo, u Predsjedništvo imenovan iz hrvatskog naroda.
Na isti način kao što su izabrani članovi Predsjedništva iz bošnjačkog i srpskog naroda koji su se (bez obzira na to o kojim je imenima riječ) zdušno borili za one koji su im na općim izborima dali svoj glas i povjerenje.
I to je suština ustavne odrednice o zaštiti nacionalnog interesa koji se štiti i u Predsjedništvu, ali kako Komšić zastupa građansku opciju, podnio je apelaciju Ustavnom sudu BiH kojom zahtijeva ukidanje mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa i još traži ukidanje odredbi prema kojima se svaka odluka ili zakon moraju usvojiti u oba parlamentarna doma, Zastupničkom i Domu naroda, i to u istovjetnom tekstu.
Iz Demokratske fronte imaju pravo lobirati za svog lidera, ali u tome ne treba pretjerivati. Bosna i Hercegovina može i mora opstati i bez Željka Komšića budući da ima dovoljno bosanskih patriota koji će se, kao i do sada, na raznim pozicijama boriti za nju. Nije on nikakav Mesija koji je predodređen da obavi neku veliku i važnu misiju i ne bi trebao sebi da daje neko specijalno značenje ili pak da umišlja da je predodređen da spašava državu.
Utoliko prije što neki misle da su njegovi dosadašnji mandati bili prosječni i da je u biti karijerista koji je, kako je napisao književnik Marko Tomaš za portal Buku, “jednostavno našao rupu u zakonu koja mu omogućava da stvori političko trgovačko društvo bez odgovornosti i razumljivo je zbog čega ne želi odustati od pravljenja buke i štete”.
Da li će u političkoj borbi Izetbegovića i Bećirovića na predstojećim općim izborima ovog puta manje glasova biti za Komšića, koji im se nada, vidjećemo, ali je već izvjesno da bi 2022., kad se sve zbroji, nešto moglo biti drugačije nego prije četiri godine.
(Oslobođenje)